Particioniranje diska se jednostavno odnosi na čin razbijanja diska na dijelove. Svaki dio postaje neovisan o ostalima. Grubo rečeno, to odgovara građenju zidova u kući; ako jednoj sobi dodate namještaj, to ne utječe na nijednu drugu sobu.
Ako na svom sustavu već imate operacijski sustav (Windows 95, Windows NT, OS/2, MacOS, Solaris, FreeBSD, …) i želite na isti disk staviti Linux, vjerojatno ćete morati reparticionirati disk. Općenito, mijenjanje particije na kojoj već postoji datotečni sustav će uništiti sve tamo smještene informacije. Dakle, uvijek biste trebali načiniti backupe prije bilo kakvog reparticioniranja. Koristeći analogiju kuće, vjerojatno biste željeli maknuti sav namještaj s puta prije premještanja zida, ili riskirate njegovo uništenje. Na sreću, za neke korisnike postoji alternativa; pogledajte Nedestruktivno reparticioniranje kada krećete iz DOS-a, Win-32 ili OS/2, Poglavlje 4.7.
Na golom minimumu, GNU/Linux za sebe zahtijeva jednu particiju. Možete imati jednu particiju sa cijelim operativnim sustavom, aplikacijama i svojim osobnim datotekama. Većina ljudi misli da je swap particija također nužna, iako to strogo rečeno nije istina. ``Swap'' je brisani prostor za operativni sustav koji sustavu omogućava korištenje jeftinog diskovne pohrane kao ``virtualne memorije''. Ako se swap nalazi na zasebnoj particiji, Linux ga može puno učinkovitije iskoristiti. Moguće je prisiliti Linux na korištenje obične datoteke kao swapa, ali se ne preporuča.
No, većina ljudi izabire dati GNU/Linuxu više od minimalnog broja particija. Dva su razloga zbog kojih biste željeli razbiti datotečni sustav na više manjih particija. Prvi je sigurnost. Ako se nešto dogodi i ošteti datotečni sustav, općenito je zahvaćena samo jedna particija. Dakle, morate zamijeniti (backupom kojeg ste pažljivo održavali) samo dio svog sustava. Na golom minimumu, trebali biste razmotriti stvaranje onoga što se obično naziva ``root particija''. Ona sadrži najključnije dijelove sustava. Ako se bilo koja druga particija ošteti, još uvijek možete dignuti GNU/Linux kako biste popravili sustav. To vam može uštediti nevolje oko ponovne instalacije sustava ispočetka.
Drugi razlog je općenito važniji u poslovnom okružju, ali zapravo ovisi o vašem
korištenju stroja. Recimo da nešto izmakne kontroli i počne žderati diskovni
prostor. Ako proces koji je uzrok tog problema slučajno ima root povlastice
(sustav postotak diska čuva od korisnika), mogli biste se iznenada naći bez
diskovnog prostora. To nije dobro, pošto OS za mnoge stvari treba stvarne
datoteke (osim swap prostora). To čak ne mora biti problem lokalnog porijekla.
Na primjer, e-mailom poslani spam može lako popuniti particiju. Korištenjem
više particija štitite sustav od mnogih takvih problema. Ako opet kao primjer
uzmemo e-mail, stavljanjem /var/spool/mail na zasebnu particiju,
temelj sustava će raditi unatoč spamu.
Za vas vrijedi još jedan razlog ako imate velik IDE disk, a ne koristite ni LBA adresiranje ni pomoćne drivere (ponekad isporučene od proizvođača tvrdog diska), niti novi (nakon 1998.) BIOS koji podržava ekstenzije pristupa velikim diskovima. U tom slučaju, root particiju ćete morati staviti u prva 1024 cilindra tvrdog diska (obično oko 524 megabajta, bez BIOS translacije).
Jedini pravi nedostatak korištenja više particija jest što je često teško predvidjeti svoje potrebe. Ako particiju učinite premalom, morat ćete ili opet instalirati sustav ili ćete stalno premještati okolo stvari kako biste oslobodili mjesta na premaloj particiji. S druge strane, ako particiju učinite prevelikom, gubit ćete prostor koji se mogao iskoristiti drugdje. Diskovni prostor je u današnje vrijeme jeftin, ali zašto bacati novac?
Sljedeći popis opisuje neke važne direktorije. Trebao bi vam pomoći naći kako treba izgledati vaša shema particioniranja. Ako je ovo previše konfuzno za vas, samo ga ignorirajte i ponovo pročitajte kad pročitate ostatak instalacijskog priručnika.
/: korijen (eng. "root") predstavlja početnu točku
hijerarhije direktorija. Sadrži osnovne programe koje računalo može podići.
Ovo uključuje kernel, sistemske librarye, konfiguracijske datoteke u
/etc i razne druge potrebne datoteke. Tipično, potrebno je 30-50
MB ali ovo može varirati.
Pažnja: nemojte particionirati /etc, /bin,
/sbin, /lib ili /dev kao zasebnu
particiju; nećete moći dignuti sustav.
/dev: ovaj direktorij sadrži razne datoteke device-ova koji su
sučelja raznim hardverskim komponentama. Pogledajte Imena uređaja u Linuxu, Poglavlje
4.3 za više informacija.
/usr: svi korisnički programi (/usr/bin), libraryi
(/usr/lib), dokumentacija (/usr/share/doc), itd. su
u ovom direktoriju. Ovaj dio datotečnog sustava zahtijeva najviše prostora.
Trebali biste mu dati makar 300-500 MB diskovnog prostora. Ako želite
instalirati više paketa, trebali biste povećati prostor koji ćete dati ovom
direktoriju.
/home: svaki korisnik će staviti svoje podatke u poddirektorij
ovog direktorija. Veličina ovoga ovisi o tome koliko će korisnika koristiti
sustav i koje će datoteke trebati staviti u njihove direktorije. Ovisno o
vašoj planiranoj potrošnji trebali biste rezervirati oko 100 MB za svakog
korisnika, ali prilagodite ovu vrijednost vašim potrebama.
/var: svi promjenjivi podaci poput newsa, e-mailova, web site-ova,
APT-ovog cache-a itd. će biti smješteni pod ovaj direktorij. Veličina ovog
direktorija u mnogome ovisi o korištenju vašeg računala, ali za većinu ljudi
bit će diktirana dodatnim prostorom potrebnim za sustav rukovanja paketima.
Ako ćete napraviti potpunu instalaciju gotovo svega što Debian može ponuditi,
sve u jednoj instalaciji, ostavljanje 2 do 3 gigabajta prostora za
/var bi trebalo biti dovoljno. Ako ćete instalirati u dijelovima
(odnosno, instalirati servise i alate, pa tekst stvari, pa X...), izvući ćete
se sa dvjesto do petsto megabajta mjesta u /var. Ako vam je
prostor na hard disku vrlo značajan, možete proći sa samo 30 do 40 megabajta u
/var.
/tmp: ako program pravi privremene podatke, vrlo vjerojatno će ići
ovdje. 20-50 MB bi obično trebalo biti dosta.
/proc: ovo je virtualni datotečni sustav koji ne obitava na hard
disku, tako da prostor na hard disku nije potreban. On pruža zanimljive te
isto tako vitalne informacije o sustavu koji radi.
Važno je odlučiti kakvu vrstu stroja stvarate. To će odrediti potreban diskovni prostor i utjecati na vašu shemu particioniranja.
This has changed for Potato -- we need to update it. Postoje brojni programi za česte zadatke What does this need to be called? koje Debian nudi zbog vaše udobnosti (pogledajte Izaberite i instalirajte profile, Poglavlje 7.24). Programi za česte zadatke su jednostavno skupovi izabranih paketa koji će vam pomoći automatskim označavanjem paketa za instalaciju.
Svaki dani program za česte zadatke pokazuje veličinu sustava nakon što instalacija završi. Čak i ako ne koristite ove programe za česte zadatke, ova rasprava je važna za planiranje jer će vam pružiti pojam potrebne veličine vaše particije ili particija.
Evo nekih od dostupnih programa za česte zadatke i njihovih veličina: The various applications and sizes should probably go here.
Nemojte zaboraviti da ove veličine ne uključuju ostale uobičajene materijale,
kao što su korisničke datoteke, pošta i podaci. Uvijek je pri razmatranju
prostora za vlastite datoteke i podatke najbolje biti velikodušan. Primjetno,
Debian /var particija sadrži mnogo informacija o stanju. Datoteke
dpkga (s informacijama o svim instaliranim paketima) lako mogu
zauzeti 20 MB; uz logove i ostalo, obično biste trebali ostaviti barem 50 MB za
/var.
PC BIOS općenito dodaje dodatne granice za particioniranje diska. Postoji
granica koliko ``primarnih'' i ``logičkih'' particija disk može sadržavati. Uz
to, na 1994.-98. BIOS-ima, postoje ograničenja odakle s diska BIOS može
dignuti sustav. Više informacija sadrži Linux Particije
KAKO i Phoenix BIOS
FAQ, no ovo poglavlje će pružiti kratak pregled kako bi vam pomogao
u planiranju većine situacija.
``Primarne'' particije su prvotni način particioniranja PC diskova. Međutim, može ih biti samo četiri. Kako bi se poništilo to ograničenje, izumljene su ``proširene'' (extended) i ``logičke'' (logical) particije. Označavanjem jedne od vaših primarnih particija proširenom možete podijeliti sav prostor dodijeljen toj particiji na logičke particije. Možete kreirati do 60 logičkih particija po proširenoj particiji; međutim, možete imati samo jednu proširenu particiju po disku.
Linux ograničava particije po disku na 15 particija za SCSI diskove (3 iskoristive primarne particije, 12 logičkih particija), te 63 particije na IDE disku (3 iskoristive primarne particije, 60 logičkih particija).
Posljednja stvar koju morate znati o PC BIOS-u jest da vaša boot particija, to
jest, particija koja sadrži vaš kernel, mora biti među prva 1024 cilindra diska
osim ako imate noviji BIOS, iz 1995.-1998. g. (ovisno o
proizvođaču), koji podržava ``Enhanced Disk Drive Support Specification''. I
Lilo, Linux loader, i Debianov alternativni mbr moraju koristiti
BIOS da bi učitali kernel sa diska u RAM. Ako BIOS int 0x13 ekstenzije za
pristup velikim diskovima budu pronađene, da postoje, bit će iskorištene. Ako
ne postoje, koristi se staro sučelje za pristup disku, i ono se ne može
koristiti za adresiranje bilo kojeg prostora na disku iznad 1023. cilindra.
Jednom kad se Linux podigne, neovisno kakav BIOS računalo ima, ova ograničenja
prestaju vrijediti, jer Linux ne koristi BIOS za pristup disku.
Ako imate velik disk, možda ćete morati koristiti tehnike prevođenja cilindara,
koje možete namjestiti u svom BIOS-u, kao što su LBA (Logical Block Addressing)
ili CHS (``Large'') modovi prevođenja. Više informacija o problemima s velikim
diskovima sadrži Large Disk
HOWTO. Ako koristite shemu prevođenja cilindara, onda vaša boot
particija mora stati u prijevod 1024. cilindra.
Preporučeni način postizanja ovoga je pravljenje male (5-10MB bi trebalo biti
dosta) particije na početku diska koja će se koristiti kao particija za
dizanje, i nakon toga pravljenje svih ostalih željenih particija u preostalom
prostoru. Ova particija za dizanje mora biti montirana na
/boot, jer to je direktorij u koji će Linux kernel(i) biti
smješteni. Ova konfiguracija će raditi na svakom sustavu, neovisno o tome
koristi li se LBA ili CHS translacije velikog diska, i neovisno o tome podržava
li vaš BIOS ekstenzije pristupa velikim diskovima.
Imena diskova i particija pod Linuxom se mogu razlikovati od drugih operativnih sustava. Poznavanje imena koja Linux koristi je potrebno kada stvarate i montirate particije. Evo osnovne sheme imenovanja:
Particije na svakom disku se predstavljaju dodavanjem decimalnog broja imenu diska: ``sda1'' i ``sda2'' predstavljaju prvu i drugu particiju prvog SCSI diska na sustavu.
Evo primjera iz stvarnog života. Pretpostavimo da imate sustav s 2 SCSI diska, jednim na SCSI adresi 2, a drugim na SCSI adresi 4. Prvi disk (na adresi 2) se onda zove ``sda'', a drugi ``sdb''. Ako disk ``sda'' sadrži 3 particije, one će se zvati ``sda1'', ``sda2'' i ``sda3''. Isto vrijedi za disk ``sdb'' i njegove particije.
Primjetite da ako imate dva SCSI host bus adaptera (tj. kontrolera), poredak diskova može postati zbunjujući. Najbolje rješenje u tom slučaju je pratiti poruke pri dizanju, uz pretpostavku da znate modele diskova.
Linux primarne particije predstavlja imenom diska i brojem od 1 do 4. Na
primjer, prva primarna particija na prvom IDE disku je /dev/hda1.
Logičke particije su označene počevši od 5, pa je prva logička particija na tom
istom disku /dev/hda5. Nemojte zaboraviti da se proširena
particija, to jest primarna particija koja sadrži logičke particije, sama po
sebi ne može koristiti. To vrijedi i za SCSI i za IDE diskove.
Kao što je gore objašnjeno, svakako biste trebali imati manju root particiju,
te veću /usr particiju, ako imate dovoljno mjesta. Primjere
potražite dolje. Većini korisnika dvije na početku spomenute particije će biti
dovoljne. To je osobito prikladno kada imate jedan mali disk jer razbijanje na
puno particija može potratiti prostor.
U nekim slučajevima, može vam trebati /usr/local particija ako
namjeravate instalirati mnogo programa koji nisu dio Debian distribucije. Ako
će vaš stroj biti mail poslužitelj, možda ćete morati učiniti
/var/spool/mail zasebnom particijom. Često je /tmp
na odvojenoj particiji, na primjer 20 do 32 MB, dobra ideja. Ako postavljate
poslužitelj s mnogo korisničkih računa, općenito je dobro imati odvojenu,
veliku /home particiju. Općenito, particijska situacija se
razlikuje od računala do računala ovisno o njegovoj svrsi.
Za vrlo složene sustave pogledajte Multi Disk
HOWTO. Sadrži temeljite informacije koje će uglavnom zanimati
ISP-ove i ljude koji postavljaju poslužitelje.
Što se tiče veličina swapa, postoje mnoga mišljenja. Jedno pravilo od oka koje dobro radi je koristiti swapa koliko imate memorije na sustavu, iako za većinu korisnika vjerojatno nema puno svrhe u prelaženju 64 MB swapa. Također, u većini slučajeva ne bi smio biti manji od 16 MB. Dakako, postaje iznimke tim pravilima. Ako pokušavate riješiti 10000 simultanih jednadžbi na stroju s 256 MB memorije, može vam zatrebati gigabajt (ili više) swapa.
Na 32-bitnim arhitekturama (i386, m68k, 32-bitni SPARC, i PowerPC), maksimalna veličina swap particije je 2GB (na Alphi i SPARC64 je toliko velika da je praktično neograničena). Ovo bi trebalo biti dovoljno za skoro svaku instalaciju. Ipak, ako su vaši zahtjevi za swapom ovoliki, trebali biste rasprostrti swap preko različitih diskova (koji se nazivaju i ``spindles'') i, ako je moguće, različitih SCSI ili IDE kanala. Kernel će balansirati korištenje swapa preko višestrukih swap particija, i dati bolje rezultate.
Kao primjer, jedan od autorovih kućnih strojeva ima 32 MB RAM-a i IDE disk od
1.7 GB kao /dev/hda. /dev/hda1 je particija od 500
MB za drugi operativni sustav (trebao sam staviti 200 MB, ionako se nikad ne
koristi). Swap particija od 32 MB se koristi na /dev/hda3, a
ostatak (oko 1.2 GB na /dev/hda2) je Linux particija.
Imate dvije različite prilike za particioniranje: prije instalacije Debiana, ili tokom nje. Ako će vaše računalo biti posvećen isključivo Debianu, trebali biste particionirati tokom instalacije (``Particioniranje tvrdog diska'', Poglavlje 7.7). Ako imate stroj s više operativnih sustava, obično ćete urođenom operativnom sustavu prepustiti stvaranje njegovih particija.
Sljedeća poglavlja sadrže informacije o particioniranju pod vašim urođenim operativnim sustavom, prije instalacije. Primjetite da ćete imena particija pod tim operativnim sustavom morati pretvarati u Linux imena particija; pogledajte Imena uređaja u Linuxu, Poglavlje 4.3.
Ako radite s postojećim FAT ili NTFS particijama, preporuča se da ili koristite donju shemu ili standardne Windows ili DOS alate. Inače, zapravo nije potrebno particionirati iz DOS-a ili Windowsa; Linux alati za particioniranje će općenito obaviti bolji posao.
Jedna od najčešćih instalacija je na sustav koji već sadrži DOS (uključujući Windows 3.1), Win32 (kao što je Windows 95, 98, NT) ili OS/2, a poželjno je staviti Debian na isti disk bez uništavanja prethodnog sustava. Kako je objašnjeno u Pozadina, Poglavlje 4.1, smanjivanje veličine postojeće particije će skoro sigurno oštetiti podatke na toj particiji, osim ako se poduzmu neke mjere opreza. Ovdje opisana metoda, iako neće zajamčeno zaštititi vaše podatke, u praksi radi iznimno dobro. Kao mjeru opreza, napravite backup.
Prije nego li nastavimo, morali biste odlučiti kako želite podijeliti disk. Metoda iz ovog poglavlja će samo razbiti particiju na dva dijela. Jedan će sadržavati izvorni OS, a drugi će se koristiti za Debian. Tokom instalacije Debiana imat ćete priliku koristiti Debianov dio diska kako želite, tj. kao swap ili kao datotečni sustav.
Zamisao jest: premjestiti sve podatke na početak particije prije mijenjanja informacija particije, tako da se ništa ne izgubi. Važno je da između micanja podataka i reparticioniranja radite što je manje moguće kako biste smanjili rizik snimanja datoteke blizu kraja particije, jer će to smanjiti količinu prostora kojeg možete oduzeti od particije.
Najprije vam treba primjerak fipsa, koji je dostupan u direktoriju
tools/ na obližnjem Debian mirroru. Otpakirajte arhivu i
kopirajte datoteke RESTORRB.EXE, FIPS.EXE i
ERRORS.TXT na sistemsku disketu. Sistemska disketa se može
pripremiti naredbom sys a: u DOS-u. fips dolazi s
vrlo dobrom dokumentacijom koju ćete možda željeti pročitati. Svakako ćete
željeti pročitati dokumentaciju ako koristite driver za sažimanje diska ili
disk manager. Napravite disketu i pročitajte dokumentaciju prije
defragmentiranja diska.
Sljedeća potrebna stvar je pomaknuti sve podatke na početak particije.
defrag, koji standardno dolazi s DOS-om 6.0 i kasnijima, lako može
obaviti posao. Za popis drugih programa koji mogu poslužiti pogledajte
dokumentaciju fipsa. Obratite pažnju na to da, ako imate Windows
95, morate pokrenuti defrag iz njih, budući da DOS ne razumije
VFAT, podršku za duga imena korištenu u Windowsima 95 i novijima.
Nakon što pokrenete defragmenter (što na većem disku može potrajati), dignite
sustav s pripremljenom fips disketom u disketnom pogonu.
Jednostavno napišite a:\fips i slijedite upute.
Primjetite da postoje mnogi drugi manageri particija, u slučaju da
fips podbaci.
Ako particionirate DOS diskove, ili mijenjate veličine DOS particija, pomoću
Linux alata, mnogi ljudi imaju probleme u radu s dobivenim FAT particijama. Na
primjer, neki govore o sporosti, stalnim problemima sa scandiskom
i drugim čudnim greškama u DOS-u ili Windowsu.
Čini se da, kad god stvorite ili promijenite veličinu particije za DOS, pametno
je ispuniti prvih nekoliko sektora nulama. Učinite to prije pokretanja DOS-ove
naredbe format, iz Linuxa:
dd if=/dev/zero of=/dev/hdXX bs=512 count=4