Ovo poglavlje sadrži informacije o hardveru koji vam je potreban da bi počeli koristiti Debian. Također ćete naći veze na daljnje informacije o hardveru podržanom od GNU-a i Linuxa.
Debian ne nameće nikakve hardverske zahtjeve iznad zahtjeva Linux kernela i GNU
skupova alata. Prema tome, bilo koja arhitektura ili platforma na koju su
preneseni Linux kernel, libc, gcc, itd. i za koju postoji Debian
port, može raditi pod Debianom.
Postoje, ipak, neka ograničenja u našem setu boot disketa što se tiče podržanog hardvera. Neke platforme podržane u Linuxu možda neće biti direktno podržane u našim boot disketama. Ako je ovo slučaj kod vas, možda ćete morati napraviti svoju rescue disketu (pogledajte Zamjenjivanje kernela na Rescue Floppy disketi, Poglavlje 9.3), ili istražiti mogućnost mrežne instalacije.
Ovo poglavlje se ne trudi opisati sve raličite hardverske konfiguracije podržane za Intel x86, nego sadrži općenite informacije i upućuje na mjesta s dodatnim informacijama.
Debian 2.2 podržava šest arhitektura: Intel x86-bazirane arhitekture; Motorola 680x0 strojeve kao što su Atari, Amiga i Macintosh; DEC Alpha strojeve; Sun SPARC strojeve; ARM i StrongARM strojeve; te neke IBM/Motorola PowerPC strojeve, uključujući CHRP, PowerMac i PReP strojeve. Skraćeno ih se naziva i386, m68k, alpha, sparc, arm odnosno powerpc.
Ovaj dokument pokriva instalaciju za i386 arhitekturu. Ako tražite
informacije o drugim arhitekturama, pogledajte Debian port stranice.
Potpune informacije o podržanim periferijama se mogu naći u Linux hardverska
kompatibilnost KAKO. Ovo poglavlje samo ocrtava osnove.
Podržani su skoro svi x86-bazirani procesori; to uključuje i AMD i Cyrix procesore. Također podržani su i Athlon i K6-2 i K6-3 procesori. Međutim, Linux neće raditi na 286 i ranijim procesorima.
Sabirnica sustava je dio matične ploče koji CPU-u omogućava komuniciranje s periferijama kao što su uređaji za pohranu. Vaše računalo mora koristiti ISA, EISA, PCI, Microchannel Architecture (MCA, korištena u IBM-ovoj PS/2 seriji), ili VESA Local Bus (VLB, ponekad zvan kao VL bus).
Trebali biste koristiti VGA-kompatibilno grafičko sučelje kao konzolni terminal. Skoro svaka suvremena grafička kartica je VGA kompatibilna. Drevni standardi, kao što su CGA, MDA ili HGA, bi također trebali raditi, uz pretpostavku da vam X11 podrška nije potrebna. Primjetite da se X11 ne koristi tokom instalacijskog postupka opisanog u ovom dokumentu.
Debianovu podršku grafičkim sučeljima određuje podrška u XFree86 X11 sustavu.
Noviji AGP grafički slotovi su zapravo izmjena PCI specifikacije i većina AGP
grafičkih kartica radi pod XFree86. Detalje o podržanim grafičkim sabirnicama,
karticama, monitorima i pokazivačkim uređajima možete naći na http://www.xfree86.org/. Debian 2.2
se isporučuje s X11 revizijom 3.3.6.
Podržani su i laptopi. Laptopi su često specijalizirani ili sadrže vlasnički
hardver. Radi li vaš laptop dobro pod GNU/Linuxom možete saznati na Linux Laptop
stranicama.
Za ovu arhitekturu postoji podrška za višestruke procesore — tzv. ``simetrično multi-procesiranje'' ili SMP. Međutim, standardni kernel Debiana 2.2 ne podržava SMP. To ne bi trebalo spriječiti instalaciju, jer bi se standardni, ne-SMP kernel trebao dignuti na SMP sustavima; kernel će jednostavno koristiti prvi CPU.
Kako biste iskoristili višestruke procesore, morat ćete zamijeniti standardni
Debian kernel. Raspravu o tome možete naći u Kompajliranje novog kernela,
Poglavlje 8.5. Za sada (verzija kernela 2.2.19) se SMP uključuje
odabiranjem ``symmetric multi-processing'' opcije u ``General'' sekciji kernel
konfiguracije. Ako kompajlirate softver na višeprocesorskom sustavu,
pogledajte opciju -j u dokumentaciji make(1).
Debian se može instalirati pomoću četiri različita medija: disketa, CD-ROM-ova, lokalnih particija na disku ili mreže. Razni dijelovi iste instalacije Debiana mogu miješati i sparivati te mogućnosti; kroz to ćemo proći u Metode instaliranja Debiana, Glava 5.
Instalacija s disketa je čest izbor, iako općenito najnepoželjniji. U mnogim slučajevima, prvo dizanje ćete morati obaviti s disketa, koristeći Rescue Floppy. Općenito, sve što vam treba je 3.5 inčni disketni pogon visoke gustoće (1440 kilobajta). Postoje i 5.25 inčne instalacijske diskete (1200 k).
Za neke arhitekture je također podržana instalacija s CD-ROM-a. Na strojevima koji podržavaju bootable CD-ROM-ove, diskete vam uopće neće biti potrebne. Čak i ako vaš sustav ne podržava dizanje s CD-ROM-a, možete ga koristiti zajedno s drugim tehnikama za instaliranje sustava, nakon što dignete sustav drugim sredstvima; pogledajte Instaliranje s CD-ROM-a, Poglavlje 6.4.
Podržani su i SCSI i IDE/ATAPI CD-ROM-ovi. Uz to, instalacijske diskete
podržavaju sva nestandardna CD sučelja koja podržava Linux (kao što su Mitsumi
i Matsushita pogoni). Međutim, ti modeli bi mogli zahtijevati posebne
parametre dizanja ili drugo prilagođavanje kako bi proradili, a dizanje s tih
nestandardnih sučelja nije vjerojatno. Linux CD-ROM
HOWTO sadrži podrobne informacije o korištenju CD-ROM-ova s Linuxom.
Još jedna mogućnost je instalacija s lokalnog diska. Ako imate slobodnog prostora na particijama osim onih na koje instalirate, to je svakako dobar izbor. Neke platforme čak imaju lokalne instalere, primjerice za dizanje iz AmigaOS-a, TOS-a ili MacOS-a.
Posljednja mogućnost je mrežna instalacija. Svoj sustav možete instalirati NFS-om. Instalacija bez diska, koristeći dizanje preko mreže i montiranjem svih lokalnih datotečnih sustava NFS-om, je još jedna mogućnost — vjerojatno ćete trebati barem 16MB RAM-a za to. Nakon što se instalira osnovni sustav, ostatak svog sustava možete instalirati preko bilo kakve mrežne veze (uključujući PPP), FTP-om, HTTP-om ili NFS-om.
Potpuniji opisi tih metoda te korisni savjeti u izboru za vas najbolje metode se mogu naći u Metode instaliranja Debiana, Glava 5. No nastavite čitati kako biste provjerili je li uređaj s kojeg se namjeravate dignuti podržan od Debianovog instalacijskog sustava.
Debianove instalacijske diskete sadrže kernel izgrađen da bi radio na što je više moguće sustava. Nažalost, to ga čini većim, uz mnogo drivera koji nikad neće biti korišteni (pročitajte Kompajliranje novog kernela, Poglavlje 8.5 kako bi naučili kako izgraditi vlastiti). Međutim, podrška za najširi mogući raspon uređaja je poželjna kako bi osigurali mogućnost instaliranja Debiana na najširem skupu hardvera.
Općenito, Debianov instalacijski sustav sadrži podršku za diskete, IDE diskove, IDE disketne pogone, IDE uređaje na paralelnom portu, SCSI kontrolere i diskove. Među podržanim datotečnim sustavima su MINIX, FAT, Win-32 FAT proširenja (VFAT) (primijetite da instalacijski sustav ne podržava NTFS; možete ga dodati kasnije, kako je opisano u Kompajliranje novog kernela, Poglavlje 8.5).
Mjesto da opisujemo hardver koji je podržan, puno je lakše opisati hardver kojeg podržava Linux, a Debianov instalacijski sustav ne.
Diskovna sučelja koja oponašaju ``AT'' sučelje tvrdih diskova često nazivana
MFM, RLL, IDE ili ATA su podržana. Vrlo stari 8-bitni kontroleri tvrdih
diskova korišteni u IBM XT računalu su podržani samo kao modul. Podržani su
SCSI diskovni kontroleri mnogih različitih proizvođača. Za više detalja
pogledajte Linux hardverska
kompatibilnost KAKO.
Nisu podržani IDE SCSI diskovi i neki SCSI kontroleri, uključujući
Morate imati barem 12MB memorije i 64MB tvrdog diska. Ako želite instalirati razumnu količinu softvera, uključujući X Window System, te neke programe i librarye za razvoj, trebat će vam barem 300 MB. Za više-manje potpunu instalaciju trebat će vam oko 800 MB. Za instaliranje svega dostupnog u Debianu vjerojatno će vam trebati oko 2 GB. Zapravo, instaliranje svega čak nema smisla jer neki paketi ne mogu biti instalirani zajedno.
Linux podržava širok raspon hardverskih uređaja kao što su miševi, pisači,
skeneri, modemi, mrežne kartice, PCMCIA uređaji, itd. No nijedan od tih
uređaja nije potreban za instaliranje sustava. Ovo poglavlje sadrži
informacije o periferijama koje instalacijski sustav iznimno ne
podržava, čak i ako su možda podržane od Linuxa. Opet, pogledajte Linux hardverska
kompatibilnost KAKO kako biste saznali je li vaš hardver podržan u
Linuxu.
Neke mrežne kartice (NIC-ovi) nisu podržane od Debianovog instalacijskog
sustava (iako ih prilagođeni Linux kernel može koristiti), primjerice AX.25
kartice i protokoli; 3Com EtherLink Plus (3c505) i EtherLink16 (3c507); NI5210
kartice; generičke NE2100 kartice; NI6510 i NI16510 EtherBlaster kartice; SEEQ
8005 kartice; Schneider & Koch G16 kartice; Ansel Communications EISA 3200;
te Zenith Z-Note ugrađena mrežna kartica. Microchannel (MCA) mrežne kartice
nisu podržane u standardnom instalacijskom sustavu, ali pogledajte Linux on MCA disk images
za neslužbene snimke, te Linux MCA discusssion
archives. FDDI mreže također nisu podržane na instalacijskim
disketama: ni kartice ni protokoli.
Što se tiče ISDN-a, D-kanal protokol za njemački 1TR6 nije podržan; instalacijske diskete također ne podržavaju Spellcaster BRI ISDN ploče.
Podrška za zvučne uređaje također nije uključena. Ali, kao što je već navedeno gore, molimo pogledajte Kompajliranje novog kernela, Poglavlje 8.5 za više informacija o korištenju svog kernela.
Sada postoji nekoliko distributera koji isporučuju sustave s predinstaliranim
Debianom ili drugim distribucijama GNU/Linuxa. Možda ćete za povlasticu morati
platiti više, ali to ipak pruža osjećaj sigurnosti, budući da možete biti
uvjereni kako je hardver dobro podržan od GNU/Linuxa. Ako ste prisiljeni
kupiti stroj s predinstaliranim Windowsima, pažljivo pročitajte programsku
licencu koja je došla s Windowsima; možda ćete moći odbaciti licencu i dobiti
povrat novca od svog distributera. Za podrobnije detalje pogledajte http://www.linuxmall.com/refund/.
Bez obzira kupujete li sustav s ugrađenim Linuxom, ili čak rabljeni sustav, važno je da provjerite podržava li Linux kernel vaš hardver. Provjerite je li hardver naveden u gornjim dokumentima. Objasnite svom prodavaču (ako ga imate) kako kupujete za Linux sustav. Podržavajte Linuxu naklonjene proizvođače hardvera.
Neki nam proizvođači hardvera jednostavno ne žele reći kako pisati drivere za njihov hardver. Drugi nam neće dopustiti pristup dokumentaciji bez ugovora o tajnosti koji bi nas spriječio u objavljivanju izvornog koda Linuxa. Jedan primjer je DSP zvučni sustav IBM laptopa korišten u novijim ThinkPad sustavima — neki od njih zvučni sustav spajaju s modemom. Drugi primjer je vlasnički hardver u starijoj Macintosh seriji.
Zato što nam nije pružen pristup dokumentaciji tih uređaja, oni pod Linuxom jednostavno neće raditi. Možete pomoći moljenjem proizvođača takvog hardvera da objave dokumentaciju. Ako dovoljno ljudi pita, shvatit će kako je zajednica slobodnog softvera važno tržište.
Zabrinjavajući trend je širenje Windows-specifičnih modema i tiskača. U nekim slučajevima, oni su posebno oblikovani za rad u Microsoft Windows operativnom sustau i nose oznaku ``WinModem'' ili ``Made especially for Windows-based computers''. To se obično radi uklanjanjem ugrađenih procesora iz hardvera i prebacivanjem njihovog posla na Windows driver koji radi na glavnom CPU-u vašeg računala. Ta strategija hardver čini jeftinijim, ali korisnik često ne osjeti uštede, a takav hardver čak može biti skuplji od odgovarajućih uređaja koji su zadržali svoju ugrađenu inteligenciju.
Windows-specifični hardver biste trebali izbjegavati iz dva razloga. Prvi je što proizvođači općenito ne otvaraju izvore potrebne za pisanje Linux drivera. Općenito, hardversko i softversko sučelje uređaju je vlasničko, a dokumentacija nije dostupna bez ugovora o tajnosti, ako je uopće dostupna. To onemogućava njeno korištenje u slobodnom softveru jer pisci slobodnog softvera objavljuju izvorni kod svojih programa. Drugi razlog je što, nakon su takvim uređajima uklonjeni njihovi ugrađeni procesori, operativni sustav mora obavljati posao ugrađenih procesora, često u stvarnom vremenu, pa CPU nije dostupan vašim programima dok pokreće te uređaje. Pošto tipični korisnik Windowsa ne koristi višezadaćnost koliko korisnik Linuxa, proizvođači se nadaju da korisnik Windowsa jednostavno neće primijetiti teret koji takav hardver predstavlja CPU-u. Međutim, svaki višezadaćni operativni sustav, čak i Windows 95 ili NT, pati od degradiranih performansi kada proizvođači periferija štede na ugrađenoj procesorskoj moći svog hardvera.
Toj situaciji možete pomoći poticanjem tih proizvođača na objavljivanje
dokumentacije i drugih resursa koji nam trebaju za programiranje njihovog
hardvera, no najbolja strategija je jednostavno izbjegavati takav hardver dok
nije na popisu radećih u Linux hardverska
kompatibilnost KAKO.
Ako u računalnoj trgovini zatražite paritetni RAM, vjerojatno ćete umjesto istinski paritetnih dobiti virtualno paritetne memorijske module. Virtualno paritetni SIMM-ovi se često (ali ne uvijek) mogu uočiti po tome što imaju samo jedan čip više od odgovarajućeg neparitetnog SIMM-a, a taj dodatni čip je manji od svih ostalih. Virtualno paritetni SIMM-ovi rade potpuno jednako neparitetnoj memoriji. Ne mogu vam reći kada imate jednobitnu RAM grešku kao što mogu istinski paritetni SIMM-ovi na matičnoj ploči koja podržava paritet. Nikad nemojte platiti više za virtualno paritetni SIMM od neparitetnoga. Očekujte malo višu cijenu istinski paritetnih SIMM-ova jer zapravo kupujete jedan dodatni bit memorije na svakih 8 bitova.
Ako želite potpune informacije o Intel x86 RAM pitanjima, te koji je RAM
najbolje kupiti, pogledajte PC
Hardware FAQ.